Trudnoća se u današnje vrijeme tretira kao skup vitamina, pretraga i ultrazvuka u iščekivanju poroda. Pažnja je većinom usmjerena na fizički dio tog procesa i na razvoj ploda. Majka je svedena na objekt i konstantno je podvrgnuta raznim medicinskim procesima i propagandi straha vezanog uz trudnoću i porod. Većina se žena u trudnoći najčešće susreće s pričama o tome što sve može poći loše, na što sve mora paziti i kako je nekoj drugoj ženi porod bio težak.

Okolina očekuje da trudnica uvijek bude lepršava, zdrava i da zrači, a upravo oni koji to očekuju isti su koji je zastrašuju cijelo vrijeme. Svaka žena ima pravo znati što se dešava njoj i njezinu djetetu tijekom trudnoće i zaista je važno da bude dobro informirana o svemu te smo sretne što živimo u doba lako dostupnih informacija. Veliko je olakšanje što možemo koristiti blagodati moderne medicine. To je ujedno i mač s dvije oštrice. Teško je pronaći drvo unutar šume tih svih podataka, a većina njih samo dodatno povećava strahove koji su vezani uz trudnoću. Do problema i otuđenosti dolazi kada sve te izvanjske prednosti prestanu biti blagodati, a postanu krojači naših života, naših trudnoća. I tako trudnoća prolazi u izgubljenosti među svim tim informacijama, analizi medicinskih pretraga i u strahovima koje nam konstantno podižu raznim pričama o horor-scenarijima tijekom poroda. 

Nažalost, to nije ništa novo. To je ono što se dešava pojedincu tijekom cijeloga života. Konstantno nam se odvlači pažnja od onog najvažnijeg, od procesa unutar nas samih, od našega duhovnog nivoa postojanja. U svačijem bi životu trebalo doći do prijelomnog trenutka u kojem se osoba odlučuje na svjesno življenje i novu dimenziju postojanja. Trudnoća je sama po sebi nova dimenzija, „drugo stanje“, no ona nije drugo stanje samo zbog tjelesnih i hormonskih promjena već i zbog promjena na emocionalnom, energetskom i duhovnom planu. Vrijeme je da se trudnicama vrati mogućnost da svjesno prođu kroz taj duhovni proces i da trudnoća postane dio duhovnog rasta i razvoja, a ne samo vrijeme iščekivanja poroda, utrošeno na razlučivanje ogromnog broja nevažnih podataka. 

Trudnoća donosi potpuni gubitak kontrole, što je najvidljivije u prvim mjesecima. Tijelo žene je u konstantnom kreativnom procesu i zaposleno je svake sekunde. Dosta se žena u tom razdoblju bori s mučninama i pokušava jednostavno preživjeti dan. Dijete također prolazi kroz najveći rast i razvoj. Nakon što završi prvo tromjesečje tijekom kojeg možemo naučiti da se moramo prepustiti jer zaista nemamo nad tim kontrolu, dolazi vrijeme koje možemo posvetiti sebi i pripremama za majčinstvo. Najčešće se te pripreme svedu na materijalni aspekt – priprema dječje sobe, stvari za porod, odjeće za bebe…

Vrijeme u trudnoći može se iskoristiti i za duhovni rast i razvoj te što svjesniji prolaz kroz inicijaciju u životni stadij majčinstva. Od davnina životni vijek žene dijeli se na faze djevojke, majke/zrele žene i starice/mudre žene. Moderno društvo ne obilježava inicijacije i prijelaze iz jedne životne faze u drugu, pa su se tako postupno zanemarili i ovi spomenuti ciklusi u životu žena. U postojećim plemenskim zajednicama i dalje se posvećuje važnost prelaska iz jednog dijela života u drugi. Na primjer, Aboriđini ne slave rođendane, ali zato slave kada netko od članova zajednice savlada novu vještinu ili doživi neki preokret u životu. U Sudanu se ženi, koja treba roditi, priprema ceremonija kako bi što mirnije prošla kroz ostatak trudnoće i imala sigurniji porod, a kod Arapeša (Nova Gvineja) posebnu ulogu uzima otac djeteta koji maksimalno sudjeluje u samom procesu duhovnog aspekta trudnoće, dok je za vrijeme poroda majka sama. 

U našoj zapadnoj kulturi svaka promjena unutar trudnoće pripisuje se hormonima. I to je u biti ono što žena dobije od okoline – uvjeravanja da su procesi koji joj se događaju samo proizvod hormona. Točno je da se trudnicama iskazuje više pažnje i zaista ih se pokušava paziti i maziti – fizički, ali teško da će trudnica naići na nekoga tko će je pitati: „Jesi li spremna postati majkom? Kako se osjećaš? Što se događa unutar tebe?“ Najčešća pitanja postavljena trudnicama su: „U kojem si tjednu? Kad ti je termin? Koliko je beba teška i velika? Znate li spol? Koliko si dobila kila?“ i pitanje nad pitanjima u zadnjim tjednima trudnoće, meni osobno i „najdraže“: „Jesi li otvorena? Koliko si otvorena?“ Pa, pobogu, zar je to stvarno toliko važno znati? Ni jedno dijete, rođeno vaginalno, nije prošlo kroz ušicu igle, već kroz cerviks koji je otvoren deset centimetara bez obzira na to bila žena svjesna toga ili ne!

Šalu na stranu, duhovni aspekt trudnoće u potpunosti je zanemaren! Svaka trudnoća je put za sebe. Prva trudnoća u životu žene je ta koja je uvodi u svijet majčinstva, no ona nije nikako više vrijedna od svih sljedećih trudnoća. Unutar prve trudnoće žena ima više vremena posvetiti se i očekivanom djetetu i samoj sebi, no svaka sljedeća priprema je za iduću dušu koja dolazi, za neke druge, do tada, skrivene sfere unutar žene, za nove oblike majčinstva. Ono što se uporno pripisuje hormonima, ta turbulentna stanja žene tijekom trudnoće, u biti su razni podsvjesni mehanizmi koji se aktiviraju tijekom toga razdoblja. Hormoni su samo okidači unutarnjih procesa i nerazriješenih pitanja u ženinu životu. Razna traumatska iskustva iz djetinjstva, sjećanja, rane, sve to izlazi na površinu. Trudna žena u stanju je iznimne otvorenosti i na vidjelo izlazi sva podsvjesna prljavština. Tada žena dobiva priliku osloboditi se utega prošlosti. Trudnoća je jedan od najvećih blagoslova u duševnom čišćenju. Muškarci nemaju tako intenzivan period u kojem bi im se u tolikoj mjeri odjednom omogućio uvid u skrivene podsvjesne teme, a žene ga imaju, i to bi trebale iskoristiti na iscjeljujući način. Ako je žena svjesna toga, prihvatit će te procese, suočiti se s njima, razriješiti traume i osloboditi taj prostor za nova iskustva, ona koja je čekaju u majčinstvu. 

Osim što je ovo najplodnije razdoblje za duhovni rast kroz procese čišćenja i povezivanja same sa sobom, to je i period u kojem započinje neraskidiva veza majke i djeteta. Dijete u maternici reagira na sve fizičke podražaje iz okoline, poznaje majčin ritam dana, osluškuje njezin glas i otkucaje srca, promjenu raspoloženja. To su sada već sve općepoznate stvari koje, nažalost, više koristi marketinška industrija nego trudne majke. Otkad se priznalo da plod u utrobi reagira na podražaje okoline, industrija koja zarađuje na proizvodima za djecu masovno plasira razne naprave kojima majka može poboljšati razvoj mozga djeteta već u maternici. To je apsolutna i čista reklamna glupost koju negiraju i relevantni razvojni psiholozi. I opet je došlo do pomicanja fokusa na izvanjsko, a ono unutarnje i važnije odlazi u drugi plan. Najintenzivniji i najvidljiviji dio djetetova razvoja je fizički, ali paralelno s njim događa se rast u emocionalnom, energetskom i duhovnom pogledu. Ne rađa se samo fizičko biće, već i biće koje ima dušu i svijest koji se uvelike oblikuju i u razdoblju začeća i trudnoće. Već način na koji se dogodilo začeće utječe na oblikovanje života tog bića. O tome kada duša točno ulazi u tijelo može se raspravljati, jer razni duhovni pravci imaju različita viđenja. Svaka majka, koja posjeduje određenu duhovnu i emocionalnu inteligenciju, točno zna trenutak u kojem je uspostavila kontakt s dušom svojega djeteta. Stav majke prema sebi, ocu djeteta, trudnoći i majčinstvu uvelike se odražava na nerođenom djetetu. Kada to pogledamo iz sfere duhovnog razvoja, to znači da majčinska/roditeljska odgovornost prema djetetu počinje puno prije čina rađanja.

Drugim riječima, majka koja koristi razdoblje trudnoće za svoj osobni duhovni razvoj, automatski krči put svojem djetetu i omogućuje mu „lakši start“ u životu. Stara i mnoga današnja društvena vjerovanja i preporuke kako bi se trebale ponašati trudne žene većinom se smatraju praznovjerjima, no sve to ima svoje polazište upravo u činjenici da se dijete duhovno razvija i prije rođenja. Žene plemena Humla izbjegavaju bilo kakve sukobe i svađe, meksički Indijanci vjeruju da majčina tjeskoba uzrokuje zapetljavanje pupčane vrpce, na Tajlandu smatraju da majka mora sama svjesno tražiti izvore ugode i zadovoljsta u svrhu kvalitetnijeg razvoja djeteta, a u afričkom plemenu Akamba cijela zajednica preuzima odgovornost za rast i razvoj djeteta otprije rođenja. Takvih priča i preporuka ima mnogo, i mnoge naše bake mogle bi nam dati koji od tih savjeta. Rijetki su svjesni da ta pažnja na antenatalni razvoj djeteta nije samo zato da mu se ne bi nešto loše fizički dogodilo, već sa svrhom da mu se omogući i što kvalitetniji duhovni razvoj. Prvo se stvari događaju na energetskom planu, pa onda na fizičkom, i zato se toliko pazi da majka izbjegava stres kako ni dijete ne bi bilo izloženo posljedicama. 

Energetske veze djeteta i roditelja počinju začećem (ponekad i ranije). Žena koja se u trudnoći posveti sebi, razrješavanju svojih trauma, odnosa, očekivanja i strahova otvara si put k svjesnijem i lakšem majčinstvu, vraća dio svoje osobne moći te djetetu omogućuje lakši početak. Svjesnijim prolaskom kroz trudnoću majka počinje komunikaciju i odnos s djetetom i prije nego se sretnu na fizičkom planu. Dijete i majka mogu i prije poroda jedno od drugog puno toga naučiti. Upravo zbog negiranja aspekta duhovnosti u trudnoći, rijetki su slučajevi u kojima je žena svjesna svega što se događa. Igra se ponavlja, žene igraju ulogu (na podsvjesnoj razini) trudnica pod utjecajem hormona, a začarani krug se zaokružuje. Žena je zastrašena, često prepuštena samoj sebi, boji se poroda i nije u kontaktu sa svojom unutarnjom snagom. Na svijet dolazi toliko iščekivano dijete, i kada krene realnost, svakodnevnica roditeljstva, oživljavaju se obrasci koje smo naučili u roditeljskom domu. Oni imaju dva scenarija – ili su identični onima koje su nosili naši roditelji ili su, samo površinski, dijametralno suprotni. Bez obzira na to kakvi jesu, omogućuju ponavljanje prošlih traumatskih iskustava i stvaranje novih – sada novom biću, djetetu koje se rodilo i koje igra tu istu igru koju sada ono uči od svojih roditelja. To je sve dio života i njegova ciklusa, a kakve ćemo izaći iz toga i što ćemo naučiti, ovisi samo o nama.

Duhovni razvoj i posvećenost sebi, naravno, trebali bi postojati i prije trudnoće. Trudnoća je u cjelokupnom duhovnom razvoju fenomenalan poligon za sažimanje svega što je jedna žena do tada prošla, jedna poprilično detaljna inventura prije samog majčinstva koje nosi nove izazove. Hoćemo li moći djetetu pružiti bezuvjetnu ljubav i podršku, prihvatiti njegovu individualnost i različitosti od nas samih te se istovremeno i dalje razvijati, i kao fizička i duhovna osoba, a ne samo nositi ulogu majke/žene – to sve ovisi o našem prethodno uloženom trudu i energiji da svjesno živimo. Trudnoća je idealna prilika da otkrijemo zaostatke i neriješena pitanja koja su donijela iskustva djevojaštva. Djevojka treba postati majkom. Kako bi postala zdravom majkom i zrelom ženom, mora otpustiti negativne obrasce i iscijeliti se. Već samim negiranjem toga velikog prelaska u ženinu životu, onemogućili smo duboko duhovno iskustvo i potpuni doživljaj inicijacije, a ženama je oduzet i doživljaj snage i moći koji dolazi s njom. 

Trudna je žena kao leptir u kukuljici. U svom je svijetu, svijetu kontemplacije, i priprema se za nevjerojatan izlazak u svijet – svijet majčinstva. To je ono što se treba poštovati i gdje joj je potrebna podrška. Trudnoća je uistinu vrijeme gniježđenja. Osim što treba počistiti fizičko gnijezdo, trudnica bi se trebala posvetiti i čišćenju emocionalnog i duhovnog – unutarnjeg gnijezda. I zaista, svaka žena ima impuls da učini oboje, no svaka nema ni podršku, ni mehanizme, a niti emocionalnu ili duhovnu zrelost za to. Priznavanjem duhovnosti u trudnoći, življenjem toga i pričanjem o tome, ojačat će i svijest o svjesnoj trudnoći. Trudna žena, koja krene u čišćenje svoga duhovnog stana, otvara sebi sasvim nova vrata u majčinstvo – njezino majčinstvo, novo, s minimalnim brojem ograničavajućih obrazaca. Paralelno s time ona otkriva i nove snage u sebi te može spoznati magiju u začeću, nošenju i rađanju djeteta. To je najmoćniji proces u svijetu i ono je o čemu se zaista treba pričati i prenositi mudrost koja dolazi s tim. 

Žena koja je tijekom trudnoće prošla kroz transformaciju, a zatim i osvještavanje svojih unutarnjih snaga, itekako je spremna proći kroz porod kao osnažujuće i najintenzivnije iskustvo u svome životu, kao boginja u koju je utkana moć i mudrost rađanja. Ona i prije poroda ima odnos i otvorenu komunikaciju sa svojim djetetom. Svjesna je da u porodu aktivno sudjeluju samo njezino dijete i ona te da će se oboje u istom trenu ponovno roditi – ono kao novo biće, a ona kao majka. Porod je direktno iskustvo čiste božanske kreacije. Svaka žena ima mogućnost na fizičkoj razini doživjeti rađanje i stvaranje svemira, to je blagoslov koji joj je dan i šteta je ne integrirati ga u svoj život.

Ako je razdoblje trudnoće doživljeno i proživljeno kao duhovno iskustvo, kakav god da je porod čeka, žena će se roditi kao snažna i zdrava majka, otvorena za sve što joj donosi dijete koje je rodila, spremna za daljnji razvoj, a kao starica/mudra žena ponosno će moći to sve dijeliti sa svojim kćerima i drugim, mlađim ženama.

© Marija Čukman